Milioni u NVO nezanemariv dio ekonomije BiH

Tekst izvorno objavljen na portalu Media.ba (11. 5. 2016. godine): https://goo.gl/Ogrlqn

Ekspanzija nevladinih organizacija u drugoj polovini 20. stoljeća učinila je te organizacije ne samo bitnim agentom društveno-političke dinamike, nego i nevladin sektor nezanemarivim ekonomskim faktorom.

Povećani društveni i ekonomski značaj, ali i specifična ekonomska priroda nevladinih organizacija (privatna inicijativa neprofitnog karaktera usmjerena ka postizanju određenih društvenih ili interesnih ciljeva), ubrzo su pobudili akademski interes za ovu temu: o nevladinom sektoru se počelo misliti kao o “trećem sektoru” koji uglavnom djeluje u onim sferama u kojima “zakazuju” kako privatni, tako i javni sektor.Kada bi se danas, naprimjer, nevladin sektor različitih zemalja posmatrao kao zasebna država, bio bi, po veličini, šesnaesta ekonomija svijeta. Osim toga, nevladin sektor u mnogim zemljama ima značajno učešće u nacionalnoj ekonomiji. Ilustracije radi, procjenjuje se da u Sjedinjenim Američkim Državama egzistira oko milion i po nevladinih organizacija, koje zapošljavaju 11.4 miliona radnika (oko 10.2% ukupne radne snage) a svojom su ekonomskom aktivnošću u 2012. godini privredi zemlje doprinijele sa 878 milijardi dolara, čineći tako oko 5.4% bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Iako je u proteklim decenijama rastao interes za “ekonomiju nevladinog / neprofitnog sektora” ovo polje je, unatoč tome, ostalo nedovoljno istraženo, kako empirijski tako i teorijski. Slično je i u BiH te zemljama regiona – iako je u tranzicijskom periodu došlo do “ekplozije” nevladinih organizacija, pri čemu je nevladin sektor postao nezanemarivom društvenom činjenicom, provedena je tek nekolicina (uglavnom deskriptivnih) istraživanja u ovoj oblasti.

Šta zanemarujemo u diskusijama o nevladinom sektoru u BiH?

Do prije nekoliko godina, nevladin sektor nije se činio pretjerano zanimljivom temom – ne barem toliko zanimljivom da postane predmetom šireg društvenog prijepora. Ipak, promjena lokalnog, ali i međunarodnog, političkoj pejzaža, politička polarizacija, zaoštravanje socijalnih i ekonomskih prilika u zemlji i regionu, zasićenost (specifičnim) diskursom i narativima nevladinih organizacija, kao i iznevjerena – ali vjerovatno i pogrešna – očekivanja od nevladinog sektora, iznjedrili su društvenu debatu koja se, kako se čini, u posljednje vrijeme sve više intenzivira. Raspravi se pridružio i portal Media.ba serijom analiza i komentara.

Ipak, postojeće diskusije koncentrišu se uglavnom oko tri seta pitanja: uloge nevladinih organizacija u civilnom društvu, ideološko-političkih dimenzija nevladinih organizacija te (ne)svrsishodnosti i (ne)učinkovitosti u djelovanju nevladinog sektora. Međutim, pitanja ekonomskih dimenzija nevladinog sektora (od onih najbanalnijih, koliko radnih mjesta kreira ovaj sektor, kakva je njegova uloga na tržištu rada, u kojem obimu učestvuje u privredi zemlje, koliko i kakve usluge kreira, kakvi su njegovi redistributivni potencijali, kako utječe na razvoj ljudskih potencijala itd.) uglavnom su zanemarena ili su ostala na marginama ovih rasprava. Zanimljivo je da ova tema nije našla svoje mjesto čak ni u medijskom diskursu, nego da se i mediji pretežno usredotočuju na ranije spomenuta tri seta pitanja.

Fakti o nevladinom sektoru u BiH

Iako bilo kakvu ozbiljniju debatu o ekonomskim dimenzijama nevladinog sektora u BiH otežava nepostojanje sistematiziranih i pouzdanih podataka – obzirom da zvanične statističke agencije u BiH ne prikupljaju i/ili ne objavljuju te ne prezentiraju na adekvatan način mnoštvo podataka uključujući i one relevantne za ovu temu (kao što su podaci o broju registrovanih nevladinih organizacija, broju zaposlenih i platama u ovom sektoru, iznosima međunarodnih grantova i donacija, itd.), dok recentnija istraživanja u ovoj oblasti izostaju – moguće je ocrtati konture postojećeg stanja.

Unatoč nepostojanju jedinstvenog registra nevladinih organizacija u BiH – registrovanih na različitim administrativnim nivoima i u različitim dijelovima države – procjenjuje se da u BiH formalno egzistira oko 12 hiljada nevladinih organizacija. Ipak, ovu procjenu treba uzeti sa rezervom, obzirom da se može pretpostaviti da su mnoge nevladine tek formalno-pravno registrovane ali neaktivne ili da su pak prestale sa radom ali nisu odjavljene. Iako se ova brojka može učiniti velikom, potrebno je imati na umu da je u većini zemalja regije situacija, srazmjerno broju stanovnika, manje-više slična, dok je, poređenja radi, u Hrvatskoj, s neznatno većim stanovništvom, prema nekim procjenama registrovano više od 40 hiljada nevladinih organizacija.

Prema istraživanju koje je objavio IBHI 2005. godine, u nevladinom sektoru je bilo zaposleno 26.668 radnika na puno radno vrijeme, odnosno 2,3% aktivne radne snage. Međutim, kako je od objavljivanja rezultata ovog istraživanja prošlo nešto više od deset godina, a istraživanje u međuvremenu nije replicirano, vjerovatno je došlo do promjena – pa možda čak i značajnih – u broju zaposlenih u ovom sektoru. Ima li se u vidu da se posljednjih godina smanjuje obim donatorskih aktivnosti u BiH, da se nevladine organizacije suočavaju sa sve većim izazovima finansijske održivosti, kao i da su aktivnosti dijela međunarodnih nevladinih organizacija u BiH u opadanju, može se pretpostaviti da se broj zaposlenih u nevladinom sektoru danas smanjuje i da je, stoga, nešto manji nego je bio sredinom 2000-tih. Prema ovom istraživanju, ukupni godišnji prihodi ovog sektora iznosili su 4,5%, BDP-a dok je ukupna godišnja potrošnja iznosila 2,4% BDP-a.

Kada je riječ o izdvajanjima za nevladin sektor, “država” (javni sektor) predstavlja glavni izvor sredstava za nevladin sektor u BiH, čija su ukupna godišnja izdvajanja za ovu namjenu, prema posljednjim raspoloživim podacima, u 2012. godini iznosila 100.006.470,48 KM (0,4% BDP-a). Iako ne postoje konsolidovani podaci o izdvajanjima stranih donatora, procjenjuje se da su ona u istoj godini iznosila oko 1/3 izdvajanja iz javnih budžeta u BiH. Međutim, izdvajanja za nevladin sektor se značajno smanjuju kako u slučaju domaćih javnih budžeta (izdvajanja u 2012. su smanjena za 1/5 u odnosu na izdvajanja u 2008. godini), tako i u slučaju stranih donatora. Nije poznato u kojoj mjeri nevladine organizacije namiču sredstva iz svojih komercijalnih aktivnosti i iz privatnog sektora.

Nevladin sektor u BiH nerijetko zamjena za institucije

Prije svega, nevladin sektor u BiH zapošljava nemali procenat radne snage, te može, uvjetno rečeno, parirati, mnogim drugim sektorima – naprimjer, prema nešto drugačijoj klasifikaciji sektora (ali koja nam ovdje može poslužiti kao ilustracija) početkom 2016. godine je u sektoru rudarstva i vađenja kamena evidentirano 18.279 formalno zaposlenih, u sektoru poljoprivrede, šumarstva i ribolova 16.574 formalno zaposlenih. Stoga je jasno da se broj uposlenih u nevladinom sektoru ne može olako zanemariti.

Osim toga, kroz međunarodne donacije nevladinim organizacijama u protekle dvije decenije “upumpana” su određena sredstva u lokalnu ekonomiju. Ilustracije radi, američka vlada je, prema izjavi Stefanie Altman-Winans, savjetnice za javne poslove Ambasade SAD-a u BiH, u periodu od 1996. do 2014. godine samo kroz tzv. male grantove – koji su za primatelje imali oko 1000 nevladinih organizacija – uložila oko 25 miliona dolara. Fond otvoreno društvo je, prema dostupnim podacima iz perioda od 2001. do 2012. godine, u ovom periodu finansijski podržao različite projekte, čiji su pretežni nositelji nevladine organizacije, sa donacijama nešto većim od 35 miliona dolara. Kada bi se konsolidovali podaci o međunarodnim donacijama nevladinom sektoru u proteklih 20 godina, vjerovatno bi se stiglo do brojke više od pola milijarde konvertibilnih maraka. Iako se, uistinu, sa makroekonomskog stajališta, ne radi o pretjerano značajnom prilivu, usmjerenost dijela ovih sredstava ka ugroženim kategorijama, socijalnim uslugama, izgradnji kapaciteta za pružanje usluga od javnog značaja, poticanju izgradnji istraživačko-razvojnih kapaciteta itd., ima neposredne ili posredne socijalne i ekonomske efekte.

Nevladine organizacije, drugim riječima, nerijetko imaju “protetičku” funkciju tamo gdje javni sektor zakazuje – prevashodno u pružanju usluga građanima koje “država” ne pruža ili pruža u nedovoljnoj mjeri. Prema ranije spomenutomistraživanju koje je proveo IBHI, u 2005. godini je preko 40% ispitanih nevladinih organizacija pružalo usluge koje nisu pružale niti druge organizacije niti javni sektor što govori u prilog tvrdnji da nevladine organizacije popunjavaju nedostatke u postojećem pružanju usluga. Iako je javni sektor radio na izgradnji svojih kapaciteta u proteklih deset godina, i danas postoje značajne “praznine” ispunjene jedino nevladinim sektorom, čak i u domenu koji je najosjetljiviji – domenu socijalnih usluga. Osim toga, imajući u vidu prethodno rečeno, moguće je zaključiti da nevladin sektor ima i redistributivnu ulogu, obzirom da vladini i međunarodni transferi nevladinim organizacijama u izvjesnoj mjeri, direktno ili indirektno (npr. u vidu usluga), dospijevaju do ugroženih i socijalnih kategorija stanovništva.

Naravno, ovakav rezon nije bez prigovora nekih autora: tvrdi se da popunjavanjem praznina u uslugama, nevladin sektor na izvjestan način “anestezira” javni sektor i održava status quo, s obzirom na to da, osiguravanjem usluga, državi ostavlja mogućnost da se “povuče” iz tih sfera – iako ostaje upitno da li je nevladin sektor jednako efikasan u pružanju ovih usluga kao javni sektor. Međutim, kako bi se oba stajališta dala relativizirati i svesti na pitanje “koka ili jaje”, ono može biti predmetom nekog drugog teksta.

Pored tih učinaka, potrebno je spomenuti i one latentnije i teže mjerljive. Zahvaljujući poslovično dobroj međunarodnoj umreženosti organizacija iz nevladinog sektora, one su nerijetko transmiteri novih znanja i vještina te značajna poluga tzv. socijalnih inovacija. Osim toga, organizacije iz nevladinog sektora nerijetko pružaju prilike za volonterske angažmane, prvo zapošljavanje, profesionalno usavršavanje, edukaciju, umrežavanje i slično, tako da imaju značajan potencijal u razvitku ljudskih resursa te često predstavljaju “odskočnu dasku” za uključivanje na tržište rada (naročito za profesije u domenu humanistike i društvenih nauka za kojima je potražnja u privatnom sektoru mala i neizvjesna). Pojednostavljeno rečeno, ekonomski doprinos nevladinog sektora moguće je pronaći i u sferi razvoja novih znanja i ljudskih potencijala.

Na kraju, ne treba zaboraviti da nevladine organizacije, prosto rečeno, plaćaju poreze.

Mediji ne istražuju ekonomski aspekt NVO

Unatoč deficitu istraživanja i podataka koji bi omogućili jasnije oslikavanje ekonomskih dimenzija nevladinog sektora u BiH, neupitan je njegov socijalni i ekonomski značaj. Međutim, ova se činjenica u okvirima aktuelnih društvenih rasprava uglavnom prenebregava. Mediji, kao sve aktivniji učesnici u kreiranju diskursa o nevladinom sektoru, također su neskloni fokusirati se na ovaj aspekt rasprave i ponuditi faktografski uvid u privrednu dimenziju nevladinih organizacija.

Potrebno je, stoga, istraživačkim naporima osvijetliti ekonomsku ulogu nevladinih organizacija u protekle dvije decenije, propitati njihove sadašnje potencijale te ovo pitanje učiniti sastavnim dijelom sve intenzivnijih debata o nevladinom sektoru.